srijeda, 23.02.2011.
Večernja torbica
Od dana kad je saznala da u njoj raste biće, postala je najponosnija. Imala je kilu-dvije viška u predjelu trbuha, borila se protiv njih rukama i nogama, već mjesecima. Mjesečeva dijeta, UN-ova dijeta, pa bi onda ipak odbacila samo kruh i čokoladu... Pa voćni dan, pa nešto lagano za večeru. Dovraga i ženskom tijelu i hvatanju apsolutno svega što pojede. No sada to jednostavno nije bilo važno. Osjećala se kao da leti, kao da je neka snaga gura u zrak. Fizički se osjećala predivno! Sjajila je! Njene pune usne razvučene su u široki osmijeh, a konjski rep lagano se ljulja dok ona korača Ilicom. Lila haljina vijori ponesena gradskim povjetarcem. Stala je pored izloga s dječjom odjećom i zaljubila se u te malene sićušne cipelice, prava pravcata malena odijela i preslatke čarapice s volančićima. Nije još znala spol djeteta, no nekako je predosjećala da će to biti curica. Prava i zdrava, s punim usnama kao što ima njena majka i s plavim očima na baku. Bit će to najljepša djevojčica ikada. Imat će malen prćasti nosić kao stvoren za primanje poljubaca i malene prstiće, kao prutiće koje će mama lagano grickati, a ona se veseliti i smijati jer njena mama baš zna kako se treba zabavljati. Zajedno će osvojiti svijet! Nosit će iste boje u isto vrijeme i pružit će joj sve što će malena Nora poželjeti. Kupanje će pretvoriti u zabavnu lekciju o patkama i ribicama, a najosnovnijim stvarima učit će je kroz pjesmu i ples, kako bi malena Nora od prvih dana razvijala svoju kreativnost i uživala u svakom trenutku svog života.
Nije htjela govoriti o ocu malene, jer on je otišao. Znala je da nisu planirali dijete i ona sama je mislila kako su premladi za tako nešto. Na kraju krajeva, ona je sada na drugoj godini fakulteta i nije sigurna da li će godinu uspjeti privesti kraju. Prvu godinu dala je u roku, izlazila je van, plesala, koketirala, osmjehivala se i primala komplimente od raznoraznih udvarača. I onda se odjednom dok se pokušavala probiti do šanka, on stvorio ispred nje. Propustio ju je na njenom zacrtanom putu, lagano je pogurnuo držeći svoj dlan na njenim leđima. To joj je bilo nekako ugodno, iako je mrzila takve isforsirane dodire u klubovima. Primijetio je njen novčanik kako ispada iz večernje torbice, podignuo ga i pokupio kovanice s poda dok je ona pobjedonosno hodala prema šanku i pokušavala održati ravnotežu na desetcentimetarskim štiklama.
- 'Dvije Red bull-votke, molim Vas, s puno leda, pakleno vam je vruće ovdje!'. - Ok, mala, 74 kune je to..
Otvarajući svoju clutch torbicu shvatila je da nema njenog novčanika i odjednom je poželjela propasti u zemlju od srama i konobaru se ponuditi da pere čaše kako bi otplatila dug. Prvo je pomislila da ga je netko ukrao, dok nije primijetila njega s druge strane šanka kako se slatko osmjehuje, a istovremeno uživa u situaciji. Pozvao je konobara i platio njena pića, a zatim prešao na njenu stranu šanka kako bi joj vratio ono što je njeno. Zahvalila se i podarila mu najljepši osmijeh koji je on ikada vidio. To mu je bilo dosta da se trgne i pozove je van uskoro, nije htio propustiti priliku. Naravno, pristala je, više zahvalnosti radi, no morala je priznati da je zaista izgledao božanstveno. Nastavili su se viđati narednih mjeseci, provodili svoje dane zajedno. Imponiralo joj je što je on zaposlen i ima svoj stan, dok su sve njene prijateljice muku mučile s dečkima koji su ih još uvijek žicali lovu za pljuge. Djelovao je zaštitnički. Zaljubljivala se u njega i onog dana kad mu se podarila bila je najsretnija na svijetu. Bilo je to u njenom unajmljenom zagrebačkom stanu u kojem je živjela dok studira, posebno uređenom za njega kad je dolazio.
Ubrzo su počele mučnine i shvatila je što se događa. Bila je uplašena jer nije imala takve planove, no morala je vidjeti što on želi.
Nakon malog šoka i razgovora koji je prošao sasvim ugodno, osjećala je da će sve biti u redu. Nije bio prestrašen, ljut, bijesan... Normalna i očekivana reakcija dvoje ljudi koji su zaljubljeni, pomislila je. Dok jednog dana njegov mobitel nije postao ugašen, poruke su ostale neodgovorene, a ona je ostala sama. Njegov stan bio je prazan, njeno kucanje na vrata odzvanjalo je u praznom stanu. Pločica na vratima s njegovim prezimenom nijemo ju je gledala. Odselio je bez riječi.
Shrvana, otišla je u svoj stan, nazvala prijateljice i priznala sve. Šok i nevjerica na njihovim licima, no istodobno spremnost na pomoć i podršku. Prva dva mjeseca bile su uz nju i njene promjene raspoloženja, dok ona sama nije shvatila koji dar je dobila od prirode i kako se treba nositi s njim. Obula je balerinke i omiljenu lila haljinu i otišla u Ilicu. Pojela je sladoled kod Vinceka, uživala u suncu i stala ispred izloga s dječjom odjećom. Kupila je doduše samo podbradak s uzorcima medvjedića i krenula kući.
Skuhala je piletinu u bijelom umaku, sjela za stol i uživala u svakom zalogaju ukusne hrane. Prekinulo ju je zvono i nevoljko se ustala od stola. Krenula je prema vratima i pogledala kroz špijunku, te vidjela samo buket crvenih ruža, lice je bilo prekriveno cvijećem. Protrnula je i počela plakati jer je vidjela ruke koje drže taj buket i prepoznala istu onu ruku koja ju je pogurnula one večeri u klubu... Ruka joj je ubrzano uhvatila kvaku, no vrata ipak nije otvorila.
Da li bi ga ti objeručke prihvatila ili mu ostavila zatvorena vrata kako je on, bez upozorenja, ostavio njoj?
Do skora, budi mi dobra.
G.T.
- 15:06 -
